Usputna priča
Mada je  danas svijet na dohvat ruke i isplativa potrošna roba na razini gotovo svih medija i usluga, još uvijek se može dogoditi da zastanemo u čudu kad taj svijet i njegove gotovo nestvarne ljepote budu viđene okom iskusnog promatrača. Iako je brzina kretanja dovela u pitanje dimenziju prostora, slike krajeva «preko sedam mora i sedam planina»  još uvijek bajkovito opsjedaju našu već pomalo zasićenu percepciju. U njima se tako, pored same slike, često puta nađe i miris, šum vjetra i prašina s puta. Riječ je dakako o onim slikama koje u sveopćoj globalizaciji nalaze posebnosti  osobnog doživljaja. Pretočen u sliku, taj osobni doživljaj opire se  potrošnoj globalizaciji i, umjesto atraktivnog informacijskog podatka, stvara prepostavku za  kompleksniji emotivni doživljaj.
Premda mu slike nose opću topografsku odrednicu, Marin Dimeski ne mari mnogo  da je  svojom slikom i potvrdi. Radije se upušta u neizravni dijalog s okolinom, urbanim ili prirodnom pejsažem u kojem nalazi odbljeske sunca, vlastitu sjenu, kosinu tornja u Pisi,  djevojčicu  na stanici tokijskog metroa, što jednostavno odražava  njegovo veliko povjerenje u snagu medija i govor stvorene slike. Nastale na margini globalno zamišljenog i ostvarenog  umjetničkog projekta  Kire Urdina «Planetarium», slike Marina Dimeskog još jednom potvrđuju svoj autonomni potencijal, kojim majstor fotografije   

onako«usput» stvara kontekstualni univerzum samog umjetničkog projekta. Ali nakon 7.500 «usputnih» snimaka, pokazalo se da ništa od tog univerzuma nije marginalno, već da svaki kamenčić u tom jedinstvenom mozaiku ima svoje središnje mjesto. Već i mali broj odabranih slika to nedvosmisleno pokazuje. Premda nam se svijet pomoću  kamere Marina Dimeskog ovdje ukazuje u fragmentima i gotovo filmskom brzinom, to je tek prvi dojam. Fotografska je slika vrlo zahtjevan vizualni materijal, a zamke koje postavlja u procesu njegova složenog  razumijevanja  često puta upućuju tamo gdje slike zapravo i nema. Može se doduše reći da geografija i topografija imaju određenu vezu s «usputnim» slikama Marina Dimeskog,  jer ako ništa drugo te odrednice mogu poslužit kao polazište  u njihovoj daljnjoj recepciji.

Lako je predstaviti svijet u njegovoj punoj šarolikoj ljepoti. Ali pravi izazov  počinje tamo gdje atrakciju ljepote zamjenjuje slojevita mitska struktura i duhovnost na kojima su izgrađene civilizacija i kultura. Drugim riječima, ozbiljni razgovor o fotografiji počinje kad fotograf zamijeti i, uz pomoć medija kojim suvereno vlada, uhvati fluid lokacijske aure i kad se slika ispuni onim energetskim nabojem kojim pogađa ne naše oko već našu dušu. Ovdje se govori o «ekvivalentima» kojima je Alfred Stieglitz svojedobno tragao za duhovnom ravnotežom  između  stvarnosti i slike. Govori se o «tihom govoru prirode» na što upozorava Lazo Plavevski u predgovoru izložbe Marina Dimeskog u Skopju 2004. godine. Kaže se da fotografija podrazumijeva  zapažanje na brzinu i da je to svojstvo medija. Svaka slika Marina Dimeskog opire se toj kvalifikaciji, jer su fotografije do vrha ispunjene pažljivim promišljajem  ne samo njenih fizičkih omjera, što je pretpostavka dobre fotografije, već i njenih nevidljivih spiritualnih parametara, što tada - dakako - fotografsku sliku smješta tamo gdje joj je i mjesto. To jest u  sferu vizualne umjetnosti i vizualne kulture u kojoj Marin Dimeski svojim «usputnim» slikama zauzima vidno mjesto. Njegove slike se neće pamtiti zbog toga što je na njima predstavljeno, već po transferu duhovnosti kojom su ispunjene i kojom zrače.
Želimir Koščević
Tekst iz kataloga  za izložbu “Usputna priča”, Rovinj, 2007,
Centar vizualnih umjetnosti-Foto art Galerija “Batana”